Kako sam postala gospodarica svog života: Više ne marim za one koji me ne zaslužuju!

I to me umorilo i postalo mi je neugodno živjeti svoju svakodnevicu.

I jednog dana stala sam, prosvijetlila se i rekla sama sebi dosta. Prestala sam sebe umanjivati kako bi se drugi bolje osjećali.

Prestala sam se ispričavati za izgovaranje svojeg mišljenja, samo zato što drugi ne mogu čuti istinu.

Prestala sam moliti za dopuštenja i samo sam činila ono što sam željela.

Počela sam biti osoba kojoj se – iskreno – živo fućka.

Fućka mi se za toliko, toliko, toliko puno stvari u mom svakodnevnom životu pa sam odlučila da je ono što ljudi misle o meni, ili imaju za reći ako to nisu ljudi do kojih mi je stalo; prijatelji, obitelj i pojedini kolege s posla – nebitno – i zapravo ne trebaju ni biti dio mog života.

Ali mi je stalo do ženskih prava, do izgrađivanje zajednice za pisce koji pišu urnebesne šale o kulturi za poznate. Stalo mi je da skupljam novac za kuću u kojoj želim jednog dana živjeti.

Stalo mi je do zdravlja mog psa, jer želim da dugo oživi i da se igra veselo s mojom budućom dječicom. Stalo mi je da postanem ponosna na sebe i svojih postignuća koja ću ostvariti.

Stalo mi je do puno stvari. Ali tuđa mišljenja, onih kojima se ne sviđa što sam glasna, nije stvar do koje marim.

 

nastavak na sledecoj stranici…

Komentariši