”Ponosno ustanite nakon svakog pada!”

I, vrlo bitna stvar jeste – eliminacija. Odstranjivanje iz vidokruga, života, uma, osoba koje vam nameću svoj sistem života,
sistem vrijednosti, koje vam se miješaju u odluke, sole rane…. Samo prekriži. Samo skrajni sa strane. Samo “pobriši”.
Samo isključi off line, nedostupno, nema ga….

Kaže – kako ću, to su moji npr. bliski rođaci, komšije, prijatelji? Ako ih eliminišem ostat ću sama.

Pa?? Lavice i ostaju same kada ih boli, kad rane krvare. Povlače se i vidaju svoje rane. Ližu ih dok ne zacijele.
Ako ti je draže da im poturaš već ranjena leđa da gaze svojim egoizmom po njima,
svojim nerazumijevanjem ili se pak naslađuju iz lične pakosti – bujrum onda.
Ali meni su draže lavice koje poližu svoje rane, ispljunu krv, odtuguju u tišini,
a onda ponosno izađu na svjetlost, među čopor koji ih opet sa poštovanjem ili strahopoštovanjem gleda.

 

nastavak na sledecoj stranici…

 

Komentariši